Zerina Smajlović: Moj glavni motiv je ljubav prema Crvenom križu, a glavni pokretač volonteri

Zerinin angažman u Crvenom križu je od 2006. godine.

“Moj glavni motiv je ljubav prema Crvenom križu a glavni pokretač danas su mi mladi ljudi – volonteri. Kad sam tek stupila u Crveni križ to je bilo iz razloga što sam željela da pomognem drugima jer je i mojoj porodici, koja je bila raseljena za vrijeme i poslije rata u BiH, Crveni križ pomagao doniranjem paketa hrane. I danas se sjećam slatkiša u nekim papirnim vrećicama koje smo dobijali u paketima i zanimljivo da nikad poslije nisam naišla na takve ukusne slatkiše. Od tada je u meni ostao taj osjećaj empatije prema samoj organizaciji i ljudima kojima je pomoć zaista potrebna.”

Najteži trenuci u organizaciji su mi bili mojih prvih par mjeseci obnašanja funkcije sekretara – volontera. Bilo je to vrijeme mog prilagođavanja, učenja kako se nositi sa odgovornošću i istovremeno vrijeme kada su BiH zadesile poplave. Ja sam tada s volonterima organizirala akciju prikupljanja pomoći za gradove pogođene poplavama i u to vrijeme se najviše volontera i drugih organizacija uključilo u samu akciju. Sjećam se da su volonteri skupa sa mnom dežurali po 12-14 sati i zaprimali te sortirali prikupljenu pomoć. Bilo mi je teško koordinirati svime jer tada nisam imala iskustva u tako velikoj aktivnosti u koju se na kraju uključio skoro cijeli grad. Po završetku akcije organizirali smo dostavu pomoći u gradove pogođene poplavama. Slike koje smo zatekli prilikom dostavljanja pomoći u Doboj – Jug i Orašje su ledile pogled i krv u žilama. Pomisao kako su ti ljudi u jednom momentu imali sve a nakon samo par sati morali napuštati svoje domove je strašna. Ipak kad shvatiš da si na neki način pomogao tim ljudima u tebi mora izazvati osjećaj zadovoljstva.

Nije iz razloga jer sam uvijek kao sekretar imala mlade volontere koji su bili tu uz mene.

Prije svega hvala na ovom „uspješna žena“ ali ja stvarno mislim da je svaka žena uspješna. Zavisi samo koji su interesi u njenom životu. Nekada ako znam da se neke stvari u Crvenom križu trebaju odraditi i završiti a volonteri su tu nagodni za rad i ja ipak ostanem s njima prekovremeno. Kada u organizaciju dođeš kao volonter, prođeš kroz sve što prolaze volonteri onda znaš kako se oni osjećaju i znaš kako im je potrebno prije svega biti prijatelj i dozvoliti im da sami pokrenu neke stvari koje su za dobrobit zajednice i onih najugroženijih kategorija stanovništva. Jako je bitno biti im podrška i usmjeravati ih i pomoći koliko možemo. Možda u takvim momentima malo zapostavim privatni život. Ali ipak se potrudim da nadoknadim sve propušteno. Lako je ako imate razumijevanje od strane svoje porodice, a ja ga zaista imam. I znam da iz svakog trenutka i aktivnosti provedenih u Crvenom križu može proizaći samo nešto pozitivno i onda zaista nije teško raditi.

Najveći izazov sa kojim sam se susrela jest obnašanje funkcije sekretara volonterski pet godina. Motivacija koja me držala tu sve vrijeme je ljubav prema Crvenom križu. Nije bilo jednostavno obzirom da od momenta kada sam imenovana za sekretara moja odgovornost je bila puno veća, a oči volontera su bile uprte u mene. Bio je izazov voditi organizaciju, prebaciti se sa pozicije volontera na poziciju sekretara, tačnije naučiti biti sekretar nakon 7 godina volonterskog rada.

Bilo bi dobro kad bi se mogao dodati još barem jedan dan koji bi možda iskoristila za druženje s porodicom. Opet se vraćam na mlade, na volontere. Da nema njih bilo bi itekako teškorasporediti vrijeme, ali uz njih je sve lakše jer dosta stvari zaista odrade za mene.

Svaki prvi susret je težak. Pa tako i svaki novi korisnik koji se javi za pomoć u Crvenom križu donosi sa sobom svoju priču. Nikada ne mogu biti ravnodušna na te priče, ali opet se trudim da koliko toliko ostanem pribrana jer ljudi kada dođu očekuju pomoć… Nije lako kad vam dođe u ured neko i kaže vam „ja nemam šta da dam djeci da jedu“. I ja imam dijete, petogodišnjaka punog zahtjeva. Zamislim sebe u toj situaciji. Proradi uvijek ta solidarnost, empatija i želja da za nekog učiniš sve što možeš. Nekada možeš pomoći, nekada nemaš mogućnosti da pomogneš u datom momentu. Bude zaista svega. Stekla sam povjerenje korisnika i svojih malih prijatelja koji jedva čekaju da dođu. Znaju da ako ništa drugo, čekat će ih isprintane bojanke njihovih omiljenih likova iz crtanog. Dječiji osmijeh je zaista vrijedan svega.

Ja moram da kažem da sam ponosna na svoje mlade. Koliko god sam ja njima podrška, toliko su i oni meni. Kada sam prvi put kročila u prostorije Crvenog križa Kiseljak 2006. godine, dočekana sam s osmijehom od strane tadašnje sekretarke gospođe Višnje Gros sa riječima:

„Odlično, dobro nam došla. Osjećaj se kao kod kuće…Ovdje nema šefova, ja vama volonterima nisam šef, ovdje ste zato jer želite da budete tu, vaša dobra volja je šta ćete da radite danas tu…“

Crveni križ nije samo organizacija, on je topli dom za sve volontere i ljude kojima treba pomoć. To sam naučila od Višnje.

Trudim se uvijek saslušati volontere. Nekada možda ja saznam više o njihovom životu od njihovih roditelja, drago mi je što imaju povjerenje u mene i traže moje savjete. Nekako je sve lakše kada volite ono što radite, a još lakše kada uz sebe imate odlične volontere koji su pokretači aktivnosti.

Definitivno najteže pitanje.

Solidarnost, trud, odgovornost. – mada bi se tu još dosta toga moglo dodati ali eto tri riječi. Na početku sam bila tu jer sam solidarisala s ljudima u stanju socijalne potrebe, trudila sam se kao volonter da predlažem nove aktivnosti, a sada kao sekretar da usmjerim mlade i pomognem im u ostvarivanju ciljeva. Sve to sada nosi puno veću odgovornost nego na početku kada sam bila samo volonter.