Alma Suljić: “Emocije prema Crvenom križu ću čuvati u sebi kao neprolazan dio mog odrastanja u osobu koja sam danas”
Ona se zove Alma Suljić, i u nastavku čitate Alminu volontersku priču, u susret Svjetskom humanitarnom danu. <3
Svaka dobra priča počinje sa ‘bilo jednom davno, na dalekom mjestu’ … I moja priča je počela davno, prije skoro 7 godina, ali u mojoj neposrednoj blizini- Prvoj osnovnoj školi na Ilidži. Bila sam sedmi razred i napokon ‘dovoljno velika’ za sekciju prve pomoći. Na takmičenje smo došli s torbom punom stvari : marame, zavoji, gaze – i puno nada uloženih u tu proljetnu subotu. Nikada nismo lošije radili prvu pomoć, trema je učinila svoje, no ipak smo bili dovoljno dobri da osvojimo prvo mjesto. To prvo mjesto na općinskom takmičenju prve pomoći bila je moja tadašnja uputnica za svijet crvenokrižaša i sve ono što on sa sobom nosi. Takmičenja budu i prođu, no ono što čini Crveni križ jednim od najboljih perioda mog života je daleko van takmičenja. Najljepše godine djetinjstva i rane mladosti, smijeh do suza od crtanja po stopalima jer si prvi zaspao na kampu, jutarnje trčanje po snijegu, tople ljetne noći uz komarce i Uno, prva prijateljstva, guranje na zadnjem sjedištu starog kombija na putu ka Kids festivalu i još hiljadu drugih sitnica su ono što me duboko veže za crveni križ na bijeloj podlozi. Možda nismo imali novca za najbolju opremu ili sva putovanja na koja smo mogli otići, ali su nam srca uvijek bila puna. Iako sada imam manje vremena za aktivnosti Crvenog križa nego u srednjoj i osnovnoj školi i dalje rado svratim među ljude s kojima sam se sprijateljila zbog zajedničke misije opisane u 7 riječi – humanost, nepristrasnost, neutralnost, dobrovoljnost, jedinstvo i univerzalnost. Tužna sam zbog toga što u današnje doba osnovci i srednjoškolci ostaju uskraćeni za prelijepa iskustva, znanja i osjećaj ispunjenosti koji nudi Crveni križ kroz svoje aktivnosti, zbog toga što je danas više ‘kul’ slikati se po kafićima nego volontirati. Nadam se da sam čitatelju ovog teksta prenijela mali dio emocija koje gajim prema ovoj organizaciji i koje ću čuvati u sebi kao neprolazan dio mog odrastanja u osobu koja sam danas. U nadi da ćete ostati ili postati dio Crvenog križa, pa makar i u srcu…
