Azmirov 10. Marš mira: Ne postoji priprema za Marš mira, to je borba sa samim sobom

Azmir Huseinović je već 8 godina član ekipe prve pomoći Crvenog križa na Maršu mira, a već 10 godina prolazi trasu, koju njegovi najbliži, nažalost, nisu uspjeli.

„Jednom volonteru Crvenog križa, posebice u Tuzlanskom kantonu, biti dio Marša mira je želja i izazov. Nakon dvije godine odlaska na marš kao „obični“ učesnik, 2011. godine krećem s „Crvenim“, kao član tima prve pomoći  i tu sam i dan danas.“, počinje svoju priču Azmir Huseinović, dugogodišnji volonter CK Lukavac. I nastavlja: „Ovo mi je bio 10. Marš mira.

Često me pitaju za razliku prvog i desetog, recimo. Nema je. I prvi i peti i deseti put je prije svega jako odgovoran, ali srcu jednako težak, ali i ponosan. Svake godine se pokušavam pripremiti i psihički i fizički za Marš, ali nikada nisam uspio. Ne postoji priprema za Marš mira, to je borba sa samim sobom.

Jedina razlika, ako se može nazvati razlikom, je to što kada prvi put vidite sve ono što jeste Marš mira, ono vas slomi i svaki naredni, ta slika se obnavlja i nikada ne mjenja. Kada me pitaju šta meni predstavlja Marš mira, ja nikako da nađem pravi odgovor za to…

Rođen sam u selu Konjević polje, nedaleko od Zvornika, a  u Memorijalnom centru ukopani su moji najbliži: otac, djed, dvojica amidža, daidža i tetak. Pokušavali su proći trasu, koju sada ja prolazim, evo deseti put. Nisu uspjeli. Izgubili su svoje živote. Vjerovatno je to jedan od razloga zašto je  Marš mira za mene nešto posebno, nešto što me svake godine podsjeti na događaje iz 1995. godine. Izboriti se sa emocijama na Maršu mira, za mene to je nemoguće. Najteži trenutak svakog Marša jeste ulazak u Potočare. Prva dva dana su psihički lakša, pješačite i pomažete, usredsređeni ste da ste tu da drugima olakšate, pružite pomoć, ali treći dan je priča za sebe. Sve krene kao i obično, lagano, ali par kilometara prije Potočara u vama proradi neka jeza, strah, nelagoda jer znate da se približavate mjestu gdje je do sada smiraj našlo 6.575 žrtava. Ogroman je to broj, velik i za izgovoriti.

Kada se mezarje počne nazirati, u koloni nastane muk i jedino što čujete su zvukovi koraka, ptice, uzdasi i plač. Pred vama se onda pojavi polje bijelih nišana, polje onih koji nisu uspjeli i u tom trenutku u meni umre sve, približavam se mezarima mojih najmilijih. U meni je praznina, tu je dio mene, leži nepomično, možda negdje s neba gleda i pazi na mene, ali fali, fali da zagrli, fali da priča. Kada uđem u kompleks Memorijalnog centra tu ne postoji niko, ne vidim ništa osim 6 bijelih, posebnih nišana koji gledaju u mene i kao da me čekaju, čekaju dovu, čekaju molitvu…

Nakon toga, sve prođe, svi oni problemi što su ostali negdje iza, stvarni svijet, vrate se i život se nastavlja kao što je i bio, i onda se uključi sat koji otkucava vrijeme do sljedećeg Marša. Često kažu da svi volonteri Crvenog križa dišu kao jedno, i funkcioniši savršeno. To je tačno. “Crveni” i jesu jedno, isti nas principi vode, po njima živimo i po njima ćemo i mrijeti.  Što se tiče povreda, ove godine smo imali jako puno problema sa žuljevima i uganućima, a ukupno smo pružili preko 3500 usluga prve pomoći.

Priča zvana Marš mira, zvana Srebrenica je ispisala historiju, na nama je da je prepričavamo, da gazimo stazama, da se 8.372 žrtve spomenu svakim korakom i da se nikada ne zaborave.“, završava Azmir, s vidnim emocijama, svoju priču.